Petak. Danas sam predivno sunčano poslijepodne i osvježavajući trening u Figurelli umalo zamijenila čišćenjem stana. Vozim s posla zaobilaznicom, a mozak mi munjevito bira rutu koja me vodi doma. Stvara mi slike mog balkončića , kuhane kavice i kante sa spužvama i sredstvima za čišćenje, sve istovremeno.

Vidim sebe u akciji.

U viziji je stan koji predvečer blista, ja na kauču izmorena do zadnjeg atoma ali neopisivo sretna. Da je stan bar tri dana nakon moje velike akcije ( čitaj BITKE u kojoj sam ja Ninja čistačica protiv troje koji ne vide goruću potrebu ni moja nastojanja) čist i blista, možda bi se cijeđenje mene (koja je napola, a možda i više već iscijeđena), isplatilo.

Ali znamo sve …je li tako da sve znamo? 😀

Iako se sve u meni bunilo, u želucu mi je krčalo od jutrašnjeg smootija i zračno–rižinih krekera za marednu, izabrala sam rutu prema centru Rijeke, prema Figurelli.

Ima već koji tjedan da vježbam.

Pišem tu rečenicu i nikom ju ne izgovaram glasno jer mi je smiješno. Ali da, istina je jer sam čvrsto odlučila da ću poraditi na svom blago narušenom zdravlju te da ću u malo više od mjesec dana uspjeti stati u haljinu koju ću obući mojoj najstarijoj za maturalnu. Prošli su dani kad sam mogla jesti što sam htjela i kada sam htjela, a mojih troje skoro “petkilaša” (pri izlasku iz mene ili dolasku na svijet, ako vam je romantičnije), nepovratno mi je promijenilo opis.

Nisam ja maturantica, naravno, ali mama mora izgledati dobro.

Na ovaj korak sam se spremala danima, godinama, čak više od desetljeća. Uvijek je nekoliko isprika čekalo u redu i baš uvijek nije bio dobar trenutak. Svi i sve je bilo bitnije.

Danas su me Nora i Sanja u Figurelli dočekale čestitkom za Valentinovo i receptićem za super zdravi obrok (u velikoj nadi da sam zadržala kilažu od prekjučer i da će idućih par puta biti bar po10 dag manje) koji ću si napraviti sad za vikend. Da spomenem i iznenađenje, gratis vježbanje i gratis preznojavanje u ozonskoj komori.

Dobru sam rutu izabrala, sama sebi sam čestitala.

Ove divne žene, osim što imaju super posao i uz klijentice vježbaju svaki dan, izledaju super i zbilja vole to što rade. Zbog njih sam prestala jesti nakon 18h, a kruh ne jedem već puna dva dana jer kad Nora sjedne na stolicu (dok se ja preznojavam u ozonskoj komori nakon vježbanja) i krene ispitivati koliko kruha sam jela i koliko je njokića bilo na tanjuru, s koliko sam ( ili još gore, nisam!) orašastih plodova zamijenila čokoladu i je li to bila cijela vrećica indijskih oraščića ili desetak kako smo se dogovorile… šta da vam kažem…

Od učiteljice postanem učenica koja gleda u pod i pokušava ublažiti veličinu njoka i debljinu (a i sastav) fete kruha bez koje tvrdim odgovorno, dobijem mučninu od gladi.

Mali izazov za tebe, draga moja!

Ako mogu ja, uz posao, troje djece ( i svim što taj broj nosi 3x3x3x3x3…), dodatnim aktivnostima i poslovima….možeš i ti. Ne zbog proljeća, ljeta, ne zbog kupaćeg ili nečeg trećeg, (iako je svaka motivacija ipak motivacija!) već zbog sebe, zdravlja i svih dobrobiti koje vježbanje donosi.

Loš dan, navalu pms-a ili “klimatskih” promjena neće riješiti fašničke delicije. Umjesto slasne fritule i šake kroštula, jabuku u ruke i trk oko kvarta. Ili vijača pa malo na balkončić….

Ono što smo dobile na dar njegujmo, čuvajmo i brinimo za to.

I najvažnije, ne uspoređujmo!

Svaka je od nas posebna i nikad neće moći biti neka druga jer je svaka od nas potrebna i ima svoju ulogu, jedinstvenu i neponovljivu.

Nije fraza. I nije tješenje.

Ja odoh sjeckati mrkvice jer će me uskoro uhvatiti glad pa da budem spremna. A onda se možda malo uhvatim usisača jer smo danas samo dva puta usisali stan:-)

Svako bi dijete trebalo imati mamu.

Nježnu i toplu koja voli beskrajno. Ja sam ju imala i još je uvijek imam. Rastužim se svaki puta na pomisao da svi nemaju isto što i ja. Od nje sam sigurno naslijedila mozgati kako je drugima i stavljat se u njihove situacije, ponekad do te mjere da si sama idem često na živce.

Ona nije samo suosjećala.

Ona je svoju ljubav podijelila i postala mama onima koji svoju nisu imali, u nekoj fazi njihovog života iz nekih razloga, ili zauvijek. Nekima duhovna mama, a fizička bratu i sestri koje sam kao tinejđerka nenadano dobila na dar. Samo je uskočila u tu ulogu bez kalkuliranja, bez da stavlja probleme na prvo mjesto, bez da misli hoće li moći ili ne.

Vidjela je rješenje i uvijek rekla: ” Bog će se pobrinuti.” I pobrinuo se. No ona je svoj dio, koji je često bio zahtjevan i težak ipak odradila, kao svaka prava mama. I to puta četiri. Uz Njegovu pomoć, puna pouzdanja, najbolje što je znala.

Danas kada sam i ja mama, često se uhvatim kako bolje razumijem nju s kojom sam često lomila koplja. Valjda to tako bude u životu, za sve treba vrijeme. Danas na Majčin dan kada svi smišljaju ode svojim majkama, sjećaju se majčica koje nisu više s njima, pišu ili prepisuju izabrane stihove na čestitke ili društvene mreže, mislim da sve moje misli mogu sažeti u rečenicu da je najbitnije čemu me naučila i što sam mogla naučiti iz njenog života je to da me učila o Isusu i pokazala mi u raznim situcijama kako ljubiti bližnje.

Bližnje, bez obzira kakvi su i koliko puta su nam nagazili na žulj. Oprostiti sedam puta sedamdeset, pa ako treba i više.

I tog Isusa ja želim dijeliti dalje, jer kad imaš nešto dobro želiš da i drugi imaju, zar ne? 😀

Još je vani bio mrak kad sam se jutros oblačila. Nisam se sjetila.

Da jesam, vjerovatno bih. Volim podržati Dan poput ovoga.

• 

U sve tri trudnoće nisam radila dodatne testove kako bih provjerila je li s mojom bebom sve ok. Utz se nekako podrazumijevao.

U prvoj su me, doduše poslali na neki pa sam otišla iz neznanja ali jedva da se sjećam jesam li otišla po nalaz ili ne.

Ne znam bih li bila spremna mjesecima nositi to malo biće u sebi brinući se, paničariti i izluđivati samu sebe i druge.

Odabrala sam roditi šta god da me čeka.

Netko će reći: “Glupa odluka.

I to još u današnje vrijeme.”

Za mene je bila jedina, da što god bude, tada ili kasnije, ja nisam ta koja odlučuje hoće li se život prekinuti ili ne.

Kratko i jasno. Odabrala sam vjerovati.

Isti prizor od jučer, danas je prošao sasvim drugačije zapažen, iako jednako predivan. Želudac mi je u “čvoru” i osjećam tupilo u trupu. “Odfalovala” sam odavno hrpe nositelja loših vijesti, tv gledam samo kad s njega brišem prašinu ili kad gledam neki dječji program zbog društva mojoj najmlađoj i iako ne klikam na bombastične naslove ipak me nije moglo zaobići.

Biti u ulozi suca – ne bih nikada voljela. Ali mrzim čin koji se dogodio, svime u meni.

Razmišljam kako će bolničari koji su bili prvi na mjestu događanja spavati noćas i tko će pomoći u njihovom ptsp-u?

Susjedi svjedoci?

Majka?

Što reći kada sjedeći na kavi slušaš gotovo podivljale komentare razočaranih i bijesnih ljudi na strahotu koja se dogodila?

Kako djetetu u suzama koje čuje vijest objasniti da jedino što u tom trenu može je pomoliti se za ta mala bića i obrazovati se i radit na sebi kako bi jednog dana moglo biti u ulozi pomagača, onog koji liječi, koji odlučuje o prioritetima, da postane osoba koja neće samo pričati već mijenjati.

Kako da unatoč ovim i sličnim vijestima ne odustane?

Što reći kad ti doslovno baci u lice sve zajedničke molitve izmoljene zadnjih godina s jasnim ciljem i nakanom…i kad ti kaže: “Ti samo vjeruj! Ali ja više neću.”

Ne znam pozadinu. Stručnjaci i odgovorni će reći svoje.

No nadam se da svim srcem da će tragedija donijeti osvješćivanje na mnogim razinama.

Dodat ću još da svakoj majci dijete mora biti iznad svakoga i svega.

Često smo slijepe i gluhe. Često stišćemo zube ili se pravimo da je sve ok zbog drugih i zbog djece kao.

A onda ta ista djeca često nastradaju baš zbog razloga za kojeg mi smatramo da je viši cilj.

Možda ovo nije slučaj. Ne znam. Ali znam što znam. Imam iskustvo koje je samo moje.

Prvakinje smo u šutnji i stiskanju zubiju, sve dok nam se čeljust ne iskrivi.

Ali naša su odgovornost djeca prije svega. A onda svi ostali.

Danas je dan žalosti. Ipak…

Neću propustiti priliku da podijelim Isusa.

Jer mi je On dao nadu. Onu koja je gotovo potonula. Nadu koja me i sada vraća na noge kad su vijesti sablasne i mračne.

Tko upozna Isusa taj se vrati nazad na noge.

Mir koji mi je dao smiruje i moj današnji dan. Smiruje oluje koje danas bjesne u meni i osim što tugujem zbog današnjeg događaja tugujem i zbog uspomena na razdoblje kada sam tek trebala ojačati i posložiti priotitete, donijeti odluke.

Samo je u Bogu moj mir😀

Morala sam to podijeliti, draga moja.

A sad idem na spavanje uz molitvu da pustimo Isusu da nas tješi i mijenja.

Kao pojedinke koje će ustrajno raditi da ovaj svijet bude bolje mjesto ali i molitvu za našu zemlju i ljude koji će ju početi voditi prema Bogu i dobrome.

Koliko si puta nekoga oslovila sa “Draga moja”?

Ili netko tebe?

Slušam taj “Draga moja” duži niz godina i primjećujem nijanse, sitne ali bitne jer mi ponekad taj “Draga moja” klizne lijepo niz uho prema duši, a poneki mi zapne pa me potakne da malo bolje istražim okolnosti takvog tepanja.

Jer ima onih dragih i toplih, izrečenih čeznutljivo i zbilja drago, a ima ih koji te ohlade kao hladan tuš pa se zapitaš jesi li dobro čula i tko je tu kome zbilja drag. Skoro da te ubije dragošću ali nešto ti tu ipak smrdi.

• 

O čemu pričam?

O nama, predivnim ženama, naravno!

Udružene u snazi i ljepoti, kreativnosti i svim onim što je samo našem spolu svojstveno, čuda radimo.

Premještamo brda. Nema di nas nema, nema gdje ne pomažemo, uskačemo, njegujemo, brinemo, stvaramo, učimo jedna od druge, mijenjamo na bolje…zanemarimo se do krajnjih granica u tijeku VELIKIH AKCIJA i odahnemo tek kad je zadatak gotov. Pogledamo se tada u ogledalo i shvatimo da smo uz frizuru zaboravile i jest i pit, a skoro ni na wc-u nismo bile.

Razdvojene pak uspoređivanjem, ljubomorom i zamjeranjem rušimo ta ista brda koja smo stvarale, ne pomažemo, ne učimo jedna od druge, ne brinemo i ne mijenjamo na bolje. Ne rastemo. Pogledamo li se u ogledalo možda primjetimo novu boru nastalu od zamjeranja i unutarnjeg nezadovoljstva koje hranimo prema onoj koja nam može biti prijateljica i suradnica.

I tada meki i topli “Hej draga moja, kako si mi?”, ili “Draga moja, kad se vidimo?”, prerasta u oštri, ledeni i tako bridak s oblaka rečen: “E draga moja, da si ranije mislila…”, ili ” Draga moja, nisi ti prošla što sam ja prošla.”

Ima ih raznih u raznim pakiranjima.

Možeš li čuti ton i nijanse u svojoj glavi i ima li ti smisla to što pišem? 🙂

Velika je stvar shvatiti svoju svrhu u ovom životu. Velika je stvar znati koja je naša uloga i ne težiti za tuđom. Boriti se da ju preuzmemo iako nije naša.

Eh, kako bi bilo dobro da se s tim razumijevanjem rodimo ili da bar tamo negdje oko petnaeste godine osvijestimo svoje pomalo lude glave da smo jedinstvene, da nam ne treba izgledati kao ona iz susjednog razreda, susjednog nebodera ili fotošopirana kolegica s instagrama, da su naša usta dobra i ne trebaju biti veća, da je guza ok i umjesto implantanata treba svakodnevno vježbanje, da je naše tijelo baš kakvo je dobro i čak predivno i da ne moramo sve izgledati isto ili slično jer je i svaki DNK različit. I naši karakteri, mirni i tihi ili papreni s kratkim fitiljem mogu imati svrhu 🙂

S tim našim različitostina napravit ćemo više, puno više nego da smo sve iste.

Sve me više živcira kako postajemo potpuno nesvjesne iskrivljene slike koju nam plasiraju društvene mreže. Iako upozorenja pljušte sa svih strana mi kao da smo gluhe i slijepe. Trenutak uhvaćen bljeskom mobitela, nasmijan namješteno ili spontano, doslovno baca u depresiju mnoge, pa i nas.

I onda krene uspoređivanje, nezadovoljstvo, tko je kakav, gdje putuje, šta oblači, tko šta ima, a ja nemam, itd.

Gubljenje vremena, snage i emocija. Ali to je zasebna tema.

Na stolu mi stoji predivna zelena jabuka i sjajan žuti limun.

Svaki komad voća predivan svojim izgledom i totalno cool s onim što proizvede kad ga unesemo u organizam. Svaki s gotovo potpuno različitom ulogom, sa svojim svojstvima i dobrobitima koji zajedno čine dobitnu kombinaciju.

Usporediti ih bilo bi potpuno suludo.

Svaki ima svoju ulogu i jedan se drugim ne može zamijeniti.

Različiti i potpuno nezamijenjivi.

Kao i mi. Žene.

Nekako razmišljam je li utopija misliti da bismo od srca mogle žene oko nas proglasiti dragima. Bez obzira jesmo li bliske ili manje bliske.

Bi li taj “Draga moja” mogao uvijek biti iskren, topao i prijateljski?

Bismo li mogle promijeniti kut gledanja i ne si skakati za vrat ako ne mislimo isto, pustiti tu vječitu potrebu da smo u pravu i svakoj od nas dozvoliti da raste, uči i mijenja se, ako to naravno želi, potičući je svojim kvalitetama i iskrenim “Draga moja!”.

Jer ako ne može, možda ga onda niti ne izgovarati?

Nismo savršene niti ćemo ikada biti. Ali stvorene smo na sliku Kreativca nad kreativcima i ajmo uzet u obzir da kako mi imamo primjedbu jedna na drugu, tako vjerovatno i drugi imaju na nas.

Uvijek ću se nadati da ćemo jedna drugoj ostaviti prostor zarast. Možda dobronamjernim iskrenim savjetom bez osude u tonu, komplimentom koji je uspio teškom mukom prijeći preko naših usana ali ipak je ili ponekad samo šutnjom. Čak i onda kad si nismo najsimpatičnije, nismo si baš bliske niti imamo puno toga zajedničkog. Čak i kad je ona tamo nezasluženo vitka, nezasluženo bogatija, ima bolji posao i definitivno previše šminke, ima zaručnika dok ti svom ni trag još ne vidiš.

Draga moja, od srca ti želim da tvoja ženstvenost i sve što ti je dano u trenutku dok si tako čudesno satkana u majčinoj utrobi, bez obzira pod kojim okolnostima, procvjeta u najljepši cvijet i donese puno dobrog tebi i svima koji su imali čast biti u tvojem društvu!

POZIVAM TE DA SE PRETPLATIŠ NA YT kanal na web adresi: https://www.youtube.com/channel/UC2z9pGmFgVUVVhxlliePXjA

Mozak.

Treba ga stavljat u red na dnevnoj bazi. On i naše misli rade za nas ili protiv nas. Da bi skladno radili ZA nas trebamo ih non stop tjerati u teretanu da budu u dobroj formi, hranit zdravom hranom jer to je ključno da nam zbog „junk fooda“ ne nanesu štetu i baš uvijek i stalno, kao i trogodišnjake imat na oku, na brizi i pod kontrolom.
Nakon tako dobre torture i skrbi tu i tamo možemo i malo olabaviti jer će se neko vrijeme dobro ponašati i dat će nam malo mira.

• 

Božićno vrijeme nekako klizi i izmiče kroz vrata ali još je njegov miris u zraku.

Valjda baš zbog toga….

Sjetim se žene. I jednog Badnjaka. I rečenice kako među tisućama ljudi čovjek može biti sam. Sam samcat.

Više volim lijepa sjećanja ali misli se raspustile….

Badnja veče i hladnoća pozvale su ljude u svoje domove, ulice su gotovo puste, a žena se spušta prema gradu, bezvoljna, izgubljena, već prilično trudna i jedva zakopčana i neadekvatnom kaputu.

Nakon večernje mise ne zna gdje bi. Nalazi otvoreni kafić (spas u zadnji tren!), sjeda da se zagrije i u tupilu emocija koje ne daju mjesta suzama ostane tako na miru u gotovo praznom kafiću, pokušavajući misliti ali misli jedna drugoj uopće ne daju do riječi pa nastaje tajac.

Možda joj je bolje i ne čuti te misli.

Možda je bolje i ne dati im da dodju do riječi, tko zna kakve bi te riječi bile, kako bi mogle zvučati? Možda ni malo ne bi pasale uz ovu vjerovatno divnu večer.

Odjednom kroz tu suhoću i tupilo prodre mir.

Ja sam s tobom u sve dane. Ne boj se, ja sam s tobom. Neka se ne uznemiruje srce. Samo je u meni mir. Da ti je i dolinom smrti proći zla se ne boj!

Wooow!

Ali baš wooow!

I žena shvati da ipak nije sama. Iako se tako činilo neko duže vrijeme.

Misli.

Odvedu nas ponekad tamo gdje ne želimo više ići.

Jedno je sigurno, za mene provjerno.

On ima planove mira. On brine.

Tješi i da snagu orlovu u pravom trenu.

O tome sam slušala i čitala kao dijete.

Pokazalo se istinitim.

Koje otkriće i kako divan podsjetnik, čak i u trenu kad misli odu u krivom smjeru.

Baš wooow!

POZIVAM TE DA SE PRETPLATIŠ NA YT KANAL NA WEB ADRESI: https://www.youtube.com/channel/UC2z9pGmFgVUVVhxlliePXjA